Kad znaš da si stigla

Metta Ljeto – Tjedan 8: Zrelost ljeta / Integracija

Brazda koja pamti

Ležim u mreži između dvije breze. Iznad mene nebo, lišće, zvukovi ljeta koji se polako stišavaju. Te dvije breze nisu bilo koje breze. Posadili su ih moji roditelji, prije četrdesetak godina. Rasle su s nama tiho, postojano. Urezale su brazdu na prvom nosaču mreže, onu koju svako ljeto ponovno opipam prstima. Brazda koja priča priču. Trag vremena. Trag odnosa. Oko njih se odvijao život, gledale su nas kako trčimo, svađamo se, ljubimo, smijemo, odlazimo, vraćamo se. Sad stoje zrele, visoke, šuškave. Ne pokazuju više koliko rastu. Samo jesu. I sve u meni zna, stigle su. A stigla sam i ja.

Okusi susreta

Jučer smo imali obiteljsko okupljanje. Roštilj. Pite. Zagrljaji. Pažnja. I nešto još dragocjenije, vrijednosti koje su rasle ispod ovih breza. Sjemena koja smo posadili s roditeljima i nastavili zalijevati prisustvom, brigom i odnosima koji nisu formalnost, nego izbor. U jednom tihom trenutku, razmijenila sam razgovor s bratićevom ženom. Govorile smo o tome kako, bez obzira koliko vremena prošlo, kad se sretnemo, uvijek se prepoznamo. Niti povjerenja među nama ostaju netaknute, i to je ono što ona prenosi svojoj kćeri. To je sjeme koje je zasadila u svoju kćer, a ovakvim ga susretima zajedno zalijevamo. Jer upravo u takvim trenucima, u neplaniranim razgovorima, u smijehu koji se nastavlja na starim rečenicama, događa se ono pravo. Ne nešto veliko, nego ono stvarno.

Ono stvarno

Sve to, tiho i prirodno, sjelo je u srž, u ono stvarno. U ono što se ne može ispričati, samo osjetiti. U ono što postoji između ljudi, kad su stvarno tu. U svijetu u kojem tehnologija može gotovo sve, doći osobno s tijelom, dahom i srcem, ostaje neprocjenjivo. Doći u stvarnost odnosa, među ljude, pod breze. Kćer od bratića upravo je položila zadnji ispit četvrte godine medicine. Sestrična se vratila iz New Yorka. Brat i bratić planiraju rafting na Tari. Dijelili smo iskustva, prepoznavali se, podržavali. Breze su slušale. One su naši svjedoci.

Tiho priznanje zrelosti

I ja sam, kao i one, u fazi kada više ne rastem naglo, ne pokazujem ni sebi ni drugima koliko sam porasla. Samo postojim. I u tom postojanju, sve je tu.

U Metti ovog zadnjeg ljetnog tjedna:

Prakse integracije - kroz pokret, dah i tišinu.
Što znači “ne počinjati ispočetka”?
Kako prepoznati vlastitu zrelost – onu tihu, bez buke!?
I kako završeci mogu biti puni – bez da išta dodajemo?!

Kad znaš da si stigla

Nema velikog kraja – samo prisutnost, zahvalnost i pogled prema krošnjama. 🤎Namaste, Robertina & Metta