Ljeto... a tako Moje

💦 Prisutnost koja ostaje

Ponekad mi prisutnost dođe kao kap koja padne u srce i stvori krugove koji ostanu još dugo. Tako je bilo jučer. Bila sam tu u dvorištu koje poznajem otkad znam za sebe, u popodnevu koje nije tražilo da išta mijenjam. I nisam imala nikakvo veliko postignuće, i to mi je bilo najdraže.

🩵 Tata u svakoj kapi

Postavljali smo bazen. Moj tata ga je još prije više od tridest godina nacrtao, projektirao, osmislio do svakog detalja. I iako njega nema već 23 godine, jučer je bio tu, jasno, tiho, stvarno. U svakom dijelu konstrukcije koju smo slagali. U načinu na koji je voda kasnije počela puniti prostor. U sjeni drveća. U večeri koja je mirisala na žar i limun, na smijeh i odmor.

Danas sjedim kraj tog bazena, slušam vodu kako i dalje tiho puni prostor i pišem. Bez žurbe. Bez pritiska da nešto moram. Samo... slušam. I bivam. I znate što? Nije ovo tuga, niti je bila jučer. To je prisutnost. Ta čudesna stvar koja se dogodi kad ne pokušavamo ništa uloviti, dokazati ili objasniti. Kad samo jesmo.

🐟 Ljeto koje ne trebaš ispuniti

U ovom tjednu Metta Ljeta nećemo juriti za ljetom. Nećemo ga pokušavati ispuniti do zadnjeg daha. Pokušat ćemo samo biti tu, u njemu. Sa sobom. S drugima. S dahom. U vodi. Na prostirci. U tišini. Jednostavno ćemo dozvoliti da nam prisutnost bude kap koja pada u srce i stvara krugove mette koji traju još dugo.

Ako osjetiš da ti ovaj tjedan treba manje buke, a više mekoće dođi na prostirku. Neka praksa bude jednostavna: pokret koji te vraća tijelu, dah koji te sidri ovdje, pažnja koja ne traži ništa osim da bude tu. Bilo da dođeš u studio, uključiš snimku ili samo na trenutak staneš pokraj prozora i osjetiš ljetni zrak na koži i to je to.

Praksa nije negdje izvan nas. Ona je u svakoj kapi vode koju primijetimo. U svakom trenutku u kojem odlučimo ostati. Zastani. Udahni. Budi tu. To je već dovoljno.

🌀 Namaste, Robertina & Metta